U opatijskoj Hubbaziji održale su se Poduzetničke ćakule “na tanjurima” sa chefovima: Davidom Skokom (najpoznatiji hrvatski chef), Srđanom Jevtić (popularna hrvatska yacht/event/development chef) i Anjom Žulić (pastry chef KaoKakao, Volosko). Uz moderatoricu Vedranu Lisica Pavlović okupljeni su publiku u Hubbaziji na duhovit i zabavan način proveli kroz temu “Poduzetništvo na tanjurima” te su otkrili kako su uspjeli ostvariti dio svojih snova, ali i što sve mlade čeka na putu postajanja najboljima.
David Skoko – chef koji od kuhara traži strast i posvećenost
David Skoko: “Kuhati sam počeo u obiteljskom restoranu. Samo osnove sam učio oko 4 godine, zatim se dokazivao kroz svoj rad narednih 10 godina, a onda su došli uspjeh, izlazak u medije i mnogi zanimljivi projekti od kojih je jedan upravo otkupljen i prikazuje se na 24Kitchen (“Motor, loza, kuhača”). Da, može se živjeti od ovoga posla, ali problem vidim u tužnom obrazovnom sustavu u kojem jedan motivirani kuhar sa strašću te 3 godine škole može usvojiti u dva mjeseca. Kako predajem i educiram buduće chefove primjećujem taj veliki deficit strasti za radom, učenjem i fokusom, a to je u ovom poslu nešto bez čega ne ide ni uspjeh. Zato će i uspjeti prije kuhar hobist sa strašću, nego kuhar s formalnim obrazovanjem, a bez većeg interesa za svoj posao. Naravno, i pogriješiti se mora da bi se napredovalo, nijedan me moj uspjeh ničemu nije naučio. Neuspjeh, zato, jest. Svoja znanja rado dijelim jer smatram ako kao pojedinci podižemo druge preko svojih ramena da se tako podiže i cijela zajednica. Inače kuham jela koja se ne moraju svima svidjeti, a poslovna filozofija našeg obiteljskog restorana je ponuda isključivo jela od svježe domaće ribe i plodova mora koje je “stari” ulovio. Tako smo spremali čak i mousse od ribljih iznutrica kako bismo maksimalno valorizirali svaku ribu, a što je na kraju prepoznao i Anthony Bourdain. Hrvatska mu je bila već 112. zemlja koju je posjetio i znao sam kao njegov domaćin da se po svijetu već najeo svakakvih jela. Zato smo mu servirali riblju jetru i želuce umjesto jastoga i šanpjera, kao nešto što nije nikada probao i – bingo. Bilo mu je amazing!”
Srđani Jevtić dušu i um za pripremanje hrane otvorio je naš pok. gastro-velikan Andrej Barbieri
Srđana Jevtić: “Oduvijek sam kuhala uz mamu, nonu, tete, ali time se nisam mislila baviti u životu na način kako se na kraju posložilo. Uživala sam radeći u vološćanskoj Skalinadi uz mog velikog prijatelja, pok. Andreja Barbierija, koji mi je do kraja otvorio dušu i um za kuhanje, a u prvi hrvatski Masterchef ušla sam taman s Instituta za poljoprivredu i turizam u Poreču, smjer mediteranska poljoprivreda. No, ono što me dočekalo kada sam izašla iz Masterchefa zacrtalo je moj daljnji smjer prema development kulinarstvu, kuhanju na privatnim jahtama, u privatnim vilama, na specijaliziranim eventima. Savjet iz mog osobnog iskustva za svakoga tko se profesionalno i kao poduzetnik želi baviti kuhanjem je izlazak iz zone udobnosti, ali i strateško postavljanje na nekoliko polja, uz, dakako, veliku žrtvu i rad. Mladima uvijek govorim da skupljaju što više iskustva po kuhinjama različitih restorana, hotela, da odlaze u inozemstvo, da budu otvoreni i sakupljaju svoju praksu. Na kritike oko mojih jela nisam osjetljiva, a greške ispravljam kako dođu i život ide dalje. Ono što želim naglasiti jest da Hrvatskoj kao turističkoj zemlji nedostaje nužna zaokruženost sustava poljoprivreda – proizvod – hotelski lanci i stolovi naših restorana. Naprosto, taj lanac ne postoji. Poljoprivreda ne prati turizam, no nove se stvari na sceni ipak događaju.”
Anju Žulić kroz tajne slastičarstva vodili su vlastiti instinkt i volja za samostalnim učenjem
Anja Žulić: Joj, ja sam sve oko slastičarstva učila sama. Kod kuće sam čitala knjige, recepte, Internet i tako sam došla do trenutka kada sam se odlučila prekvalificirati da imam formalni papir, ali i da izučim praksu u pravim kuhinjama. Kod nas nema nekih bogatijih opcija za obrazovanje u slastičarstvu, nismo Francuska, sve su to uglavnom razine tečajeva tako da tu svakako vidim prostor za napredak slastičarstva općenito. Priča KaoKakaa je bila jako brza. Ljudima je očito trebalo jedno mjesto s autorskim slasticama tako da je naš uspon počeo jako brzo, a danas smo već i vlasnici franšize KaoKakao. Naravno da se griješilo, jednom smo klijentu isporučili tortu bez šećera. Što ćete, dogodi se. Prema svojim kupcima smo iskreni i jako cijenimo konstruktivne kritike jer nisu sve kritike takve, niti je gost uvijek u pravu, ali mi u KaoKakau smo uvijek otvoreni.
